.. ispraznosti ..
utorak, 28.08.2007.
Autoritet počiva prvenstveno na razumu?
ovu rečenicu (u izjavnom obliku) izrekao je poznati francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry u svom svjetski poznatom i gotovo svima nama omiljenom romanu "Mali princ". u vrijeme kad sam to djelo čitala, bila sam pinkicu premlada da bih razmišljala o ovome. možda sam i sad premlada - ali - vrijedi pokušati, a netko je pametan uostalom i rekao da razmišljanje nije ubilo nikoga, pa... ja ću ipak pokušati. (uhhhh..) dakleM - - - pojam autoriteta danas je veoma relativan. koga mi mladi (ali i oni stariji, da, da) uopće želimo slušati i od koga primati savjete? slušamo li ih uopće, ako nekoga i smatramo autoritetom? međutim, definitivno je (htjeli mi to ili ne) da su naši autoriteti roditelj(i) i profesori u školi (faksu...). mislim da biste se morali složiti sa mnom. roditelji nas odgajaju, zbrinjavaju, hrane, čuvaju (nekad možda i previše) i po nekakvom prirodnom zakonu mi ih slušamo, a nadam se ipak, i poštujemo. velika većina maajki i otaaca svoju djecu odgajaju na temelju svog zdravog razuma. ako i nisu, trebali bi. autoritet BI TREBAO počivati prvenstveno na razumu. Exupéry ovdje govori o pravim autoritetima, o čestitim i poštenim ljudima koje volimo i ne libimo se prihvatiti njihov savjet. nažalost, danas je sve više onih drugih - "falših" autoriteta. možda se uvijek i najviše razočaramo u profesore u školi. profesori i učenici se u pravilu ne vole. ok, ta predrasuda stoji. ustvari, možda nas većina profesora i ne mrzi (zapravo sam sigurna u to), ali mi njih jesmo. to je naprosto tako. oduvijek. i zauvijek. već smo na to naviknuti, to je neko nevidljivo pravilo i nemamo ga volje mijenjati (jebote, pa tko onda još i želi bit profesor? hm). ali usprkos tome, ponekad i nije stvar o onoj klasičnoj, obijesnoj, učeničkoj mržnji. ima profesora koji su zaista nikakavi autoriteti. koji su zle osobe. ima ih. kao i u svim drugim profesijama. previše se njih brani, za moj ukus! - a sve, kao, za dobrobit djece. ma vraga! kako autoritet može biti profesor koji učenika samo zbog njegove nedužne znatiželjnosti i mladenačke zaigranosti može nazvati egocentričnim? gdje su nestali profesori koji će nam dati neki dobronamjeran savjet i pokušati nas učiniti boljim osobama umjesto da po nama pljuju zbog svake, pa i najbezbolnije greške? može li autoritet biti profesor koji je licemjeran, koji nas ubije u začetku izjavom da ma što mi rekli, pa makar to bila i živa istina, on neće nikada i ni u kom slučaju reći ništa protiv svog kolege? iako ih mrzimo, iz principa ili s razlogom, stvari poput ovih mogu boljeti. jako boljeti. koliko su me puta profesori doveli do ruba suza svojim odvratnim ponižavanjem i bezrazložnim upletanjem u moje vlastite odluke koje se njih, sigurna sam (a veoma sam racionalna), niti malo ne tiču. oni nemaju to pravu. oni nemaju sva prava na svijetu. oni su tu da svojim ponašanjem budu uzor nama. ali nisu. mnogi nisu. ... ne, ovo nije gorčina, iako se možda tako čini. ovakvi su ipak u manjini. bar iz mojeg iskustva. zato moram reći da poznajem i puno više izvrsnih, razumnih profesora. toplih osoba koje su uvijek spremne pomoći i koje su zaista pravi autoriteti. za autoritet nije potreban samo razum, nego ponajviše ljudskost. ako si pravi čovjek, bit ćeš pravi u bilo čemu, pa i profesor. trebamo se boriti da uvijek u većini ostane ipak pravih ljudi. pa čak i ako ih je manje, vrlina će pobijediti. UVIJEK.
četvrtak, 23.08.2007.
roBA s GREškom
vrlo često, a ovih dana naročito, iako ne znam zašto (hmmm.. možda zato jer je 3. rujna sve bliže, možda zbog-radi pi-em-esa, mada ne vjerujem u te pizdarije), mislim da sam najpromašenija osoba na svijetu. jednostavno imam osjećaj da mi vrijeme izmiče a da neću (opet!!!ccc) ništa učiniti. a htjela bih.. iako, ne da mi se maknuti. d trut iz, samo bih spavala cijeli dan. točka. pomišljam da je to vjerovatno sve normalno i da dokazuje da sam čovjek. ali istina boli - ja sam zapravo jedna velika lijenčina i neradnica. povremeno možda nešto i radim, ali sve je to premalo i površno. u takvim situacijama najgore mi je kad me netko pohvali i čestita na "uspješno obavljenom poslu" (jea rajt! 
), a ja nisam ni kap znoja prolila. to nije pošteno! drugi se muče i trude, a ne dobiju ništa. međutim, sve se vraća - a sve se, bogami, i plaća! ... ja ne volim sebe. zapravo - mrzim se. mrzim sebe kao osobu. i mrzim sebe što se mrzim. kažu da nitko nije savršen i da trebamo prihvatiti sebe sa svim svojim manama (i vrlinama). u potpunosti se slažem s tim "narodnim mudrostima" i ja doista već dugo pokušavam postati bolja osoba. ali nikako mi ne ide - svakim danom se sve više i više mrzim. a kažu također da moramo voljeti najprije sami sebe da bismo mogli voljeti druge. to baš nikad nisam razumjela. kako je moguće istovremeno davati i primati ljubav - na sebe!?!?!?! ... eto vidite, uz sve navedeno, još sam i glupa. simpli - roba s greškom.
utorak, 21.08.2007.
Možda još nitko nije bio dovoljno iskren o tome što je iskrenost
Danas, u ovom modernom svijetu u kojem živimo, istinske ljudske vrijednosti prava su rijetkost. No, kao što poslovica kaže, sve što je dragocjeno - rijetko je. U svijetu suvremenih "homo sapiensa", vrline su potcijenjene i odbačene. Danas ljude vrednuju po raznolikosti njihovih mana i što ih je više to je veći dokaz da smo svi ipak i samo ljudi. Jasno je da svi griješimo, no vrijedi li se ipak boriti da postanemo bolje osobe i sjetiti se da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku?
Jedna od temeljnih ljudskih vrijednosti zasigurno je iskrenost. Danas je se bojimo. U prošlosti se neiskrenost, tj. laž prezirala više od ičega. Danas je mnogima način života. Što je navelo ljude da žive u iluziji, u laži, između zbilje i sna? Možda nisu znali biti iskreni prema samima sebi, priznati svoje pogreške, pa ni ne poznaju iskrenost. Možda nisu imali vjere, jer bez vjere nema ni iskrenosti. A iskrenost je svuda oko nas. Stanemo li na trenutak, osvrnemo li se oko sebe, pogledamo li svijet bezbrižnim očima - uvidjet ćemo koliko je šokantno iskren. Ni najveći lašci i prevaranti ne shvaćaju da ono što čine, ono kako se drugima predstavljaju, onaj otisak njihovih lica u svijetu - pred drugima predstavljaju njihovu iskrenost. No, da bismo to razumjeli, potrebno je iskrenosti. Istina i iskrenost... Iskrenost je istina koju laž nikada neće zaslužiti. Istina je iskrena. Laž nije. I ne može biti. Zato, budimo iskreni!
ponedjeljak, 20.08.2007.
pucaju me neki filmovi..
Dragi zamišljeni prijatelju!
Jučer sam intenzivno razmišljala o životu. Koji je smisao našeg života? I zašto ja, npr. uopće živim? koji je smisao svega i čemu ustvari sve ovo vodi? Molim te, odgovori mi, ako možeš. Ti, kome povjeravam svoje najskrivenije misli iako ne postojiš, osim u mojoj mašti. Vidiš kakva sam ja osoba - govorim da imam puno dobrih prijatelja i nekoliko istinskih (a i tih je sve manje i manje), a ti si za mene najbolji prijatelj zato jer uvijek samo slušaš i upijaš sve ono što ti govorim. O, kad bi barem mogao ponekad nešto i reći! A možda i bolje, jer znam da ne bi rekao ništa dobro o meni. Da, licemjer sam, priznajem...
Svakodnevno slušamo na televiziji razne "filozofske" emisije u kojima nas uče kako trebamo pronaći smisao u svom životu. A je li to uopće moguće? Nema li naš život sam po sebi smisao? Odlučno tvrdim da ima. Bog je svakog od nas stvorio s razlogom. I svatko od nas ima svoju zvijezdu na nebu u kojoj je zapisana njegova sudbina, cijeli njegov život. Ali, naravno, ne sjaje sve zvijezde istim sjajem. I kad izgubimo vjeru u život, kada izgubimo njegov smisao, uvijek krivimo Boga. A Bog je samo osmislio naš život - mi ga moramo živjeti. Što će mi, uostalom, život kada ga ne mogu živjeti... Drugo pitanje, prijatelju, koje me muči ovih dana je - što ostaje ize čovjeka kada ode na "onaj" svijet? Umire li baš svaki dio njega na ovom svijetu? prvo sam se sjetila da su to možda djela, lijepa ili ružna, koja samo ostavili za sobom. Ali i to se, s vremenom, zaboravlja. Zatim sam mislila da je to ljubav, jer ona je vječna - ali, prije ili poslije, i ona nestaje. Možda je ono što zauvijek ostaje za nama - sjećanje. Jer u sjećanja stanu i ljubav i djela. Sjećanja će živjeti i kad nas više ne bude.
Možda bolje, dragi, da sad prestanem jer tko zna gdje bih sve otišla, ali morala sam ti sve ovo reći. Zbogom!
nedjelja, 19.08.2007.
" Voljeni ljudi ne mogu biti siromašni. "
Tu je misao izrekao poznati književnik Oscar Wilde. Inače obožavam skupljati razne misli i izreke i najviše od svega volim FILOZOFIRATI. Takva sam, jebiga. Nažalost, volim i psovati (ma zapravo nije da volim, al navikneš se, jebemu), al pokušavam se bar djelomično odviknuti od toga. Što je to ljubav? Može li prava ljubav zaista trajati vječno? Kakav je čovjek koji iskreno voli? Je li sretan? Je li zaista samo ljubav potrebna za istinsku sreću? Je li ljubav ono što ispunjava naš život i što nas čini smislenim bićem? .. = voljeni ljudi NE MOGU biti siromašni= .. Je li ljubav ono u čemu pronalaze sve? Ali, evo upravo mi jedna stvar zapela za oko. Misao se, očito, odnosi na ljude koji SU VOLJENI. Odnosi li se i na ljude KOJI VOLE? Ako si voljen, moraš li nužno znati i voljeti? Toliko pitanja a odgovore teško pronalazimo.. Ono u što sam sigurna je da Wilde "siromaštvo" smatra duhovnim pojmom, tj. ono siromaštvo koje on želi istači nije materijalne prirode, već siromaštvo duha. A što je siromaštvo duha drugo do nedostatak ljubavi, ispraznost, nepoznavanje ikakvih, pa i najmanjih osjećaja? Mislim da sam upravo shvatila.. Dakle, iz svega ovoga nameće se zaključak da je ljubav ono što čini nas, tj. našu dušu bogatima. A jedino ljudi koji vole mogu biti voljeni. To je živa istina! Tko od nas voli ljude koji su uvijek loše volje, neraspoloženi, mrzovoljni, svadljivi? Ne volimo ih, jer ni oni nikoga ne vole. Ljubav je vrlo komplicirana. Ona mora biti obostrana. Ako jedan voli, a drugi ne - smisla nema. Ne možemo nekoga natjerati da nas voli, niti sebe možemo natjerati da volimo nekoga. Ljubav je nepredvidljiva lutalica koja putuje samo gdje ona hoće i ne sluša nikoga.. Baš nikoga. Osim možda neku višu silu. Možda Boga ? Tu sudbina ne postoji... Zaista, ako voliš, netko će ti nekad tu ljubav i uzvratiti. Bilo kada. Bilo tko. A onda ćeš znati što je to istinska, prava sreća. Znat ćeš da nikada nećeš biti siromašan, pa makar skapavao od gladi, jer bogatstvo je u tebi. Bogatstvo ljubavi. Sad mi je pala na pamet jedna druga misao, jednog drugog mislioca, prelijepa: " Na dnu svake duše postoji skriveno blago koje samo ljubav može iznijeti na vidjelo."
17 godina. Splićanka. Gimnazijalka. Volim umjetnost. Volim muziku. Volim knjige. Volim čitati. Filozofirati također, kao što rekoh u svom prvom postu. Nemam dara za predviđanje budućnosti, ali mislim da ću i u buduće (čitaj: na ovom blogu) podosta filozofirati. Ako to budete mogli izdržati i ako vam ne budem naporna (trudit ću se! 
), svratite koji put. Pusa 